Čedomir Antić: Američki snajper u Beogradu!
среда, 29 јануара, 2025 у 8:57AM
Blokade fakuleteta u Srbiji traju od 2. decembra 2024, povremeni protesti od Nove godine. Do sada blokaderi su uspeli da zaustave rad univerziteta – isprva nedemokratski i silom, ali danas je ta totalitarna distopija stekla masovnu podršku studenata. Do sada nije došlo da naznake kraha režima. Štrajk u školama nije uspeo, osim u beogradskim gimnazijama, pretvorio se u žalosnu parodiju samovlašća i zloupotrebu maloletnika. Advokati štrajkuju po želji – jedna od glavnih perjanica im je onaj koji je po nalogu režima razbijao Narodnu stranku Vuka Jeremića. Štrajk poljoprivrednika do sada nije imao značajnije rezultate. Proglašena je pobeda „generalnog štrajka“ proglašnog u petak 24. januara, ali je svuda pa i u centru Beograda velika većina preuzeća, prodavnica i državnih službi radila. Tamo gde se podrška potpisuje, recimo na prezaštićenim naučnim institutima, potpisuje oko polovine zaposlenih.
Nejasni studentski zahtevi, u suštini zasnovani na nekropolitici, probudili su nešto duboko u našem društvu, roditeljsko. Na Beogradskom univerzitetu među profesorima više nema opozicionara i demokrata – danas onaj ko hoće da bude aktivan treba da „nastupi kao roditelj“. Postoji recimo „Udruženje profesora za podršku studentima u blokadi“ – kao udruženje roditelja maloletnih igrača američkog fudbala, ili udruženje navijačica – čirlidersica.
Najneobičniji uticaj, možemo da kažemo i uspeh, blokade je krah unutrašnje organizacije Srpske napredne stranke. Pre svega na univerzitetu ova stranka nikada nije bila jaka, ali decenijska vlast svakako je uz nju priljubila sve moguće karijeriste i oportuniste koji u svakom društvu ovog sveta čine važan segment mladih ljudi na studijama. Njih praktično više nema. Režim se osipa na svim stranama. Manje je neobično što na fakultetima u ovom trentuku ima više mađarskih i hrvatskih rodoljuba nego srpskih. Perjanice srpskog nacionalizma ili su se zatvorile u svoje kabinete, tvituju ili pišu po portalima, ili su – poput nacionalnog refomatora Profesora Mila Lompara – umislili da su Koštunica iz 2000. godine, pa su pohitali da se preporuče politibirou predviđenih vlasti u Srbiji – udruženju „Proglas“. Čujemo da će u slučaju neregulisanog pada Vučićevog režima profesor Lompar biti kandidat novonastale opozicije za predsednika. Iako je reč o vrhunskom intelektualcu i poznatom profesoru, izgleda na osnovu nastupa sa antisrpskim stranama i intervjua Đukanovićevoj Pobjedi, da je profesor Lompar zaboravio da nema iza sebe stranku ili koaliciju, već da ulazi u državnu politiku kao Ćosić 1992. godine. Samo Ćosić je onda bio marioneta domaćeg režima, ne stranaca. Poznajem profesora Lompara i visoko ga cenim, sarađivali smo nekada davno. Zato bih želeo da poručim cenjenom profesoru: „Poštovani profesore, ako sebi dozvolite da postane Sejdo Bajramović ili Zdravko Krivokapić neke antisrpske vlasti, to neće doprineti ni Vašem ugledu ni mestu u istoriji. Molim Vas, uvaženi profesore, dosetite se šta znači biti predsednik bez skupštinske većine. Takođe, unapred Vas molim za oproštaj, ali i naš korektan odnos će nakon Vašeg ulaska u takvu vlast zauvek nestati.“
Režim je do sada pokazivao stabilnost. Uprkos ideološkoj i programskoj pustoši u koju se odavno pretvorio, prethodno razarajući i korumpirajući opoziciju, pored masovne izdaje i dezertiranja onih koje svih ovih godina privlači – karijerista, kriminalaca i egzibicionista. Superiorna organizacija, koja se pre svega ogleda u medijskom i mrežnom ratu, te totalitarna forma i besmisleni zahtevi blokadera, učinili su režim ranjivim i u potpunosti izgubljenim.
Za razliku od protesta iz 1991. i 1996. ova blokada odigrava se u izbornoj godini u SAD. Jasno je da je nova administracija postigla sporazum sa svojim prethodnicima – kompromis se vidi u omogućavanju predsedniku SAD Trampu da izvrši deo unutrašnjih refomi i njegovoj spremnost da ostvari kontinuitet izvesnih politika, između ostalih spoljne. U tom kontekstu treba posmatrati događaje u Siriji, Gruziji, Slovačkoj, Srbiji i Crnoj Gori. Uprkos podršci SAD i Rusije institucionalnim rešenjima iz jedne od zvaničnih izjava vlade SAD vidi se da je u izgledu zauzimanje institucija od strane bolkadera. Tako valja posmatrati i blokadu najvažnije raskrsnice u Beogradu. Od početka je jasno da nema dovoljno snage za revolucionarnu smenu režima. Ipak, slabosti režima, njegova nestabilna populisitička i masovna politika, pružaju mogućnost da u slučaju meke nove nesreće, recimo pada Palate Beograd („Beograđanke“) ili recimo delovanja režimskih snajperista koji iz sasvim nerazumnih razloga pucaju na blokadere, doveli bi do brzog pada vlasti.
Budući da pratimo širenje demokartije od Sarajeva 1992, preko Kijeva 2014, do Tbilisija 2024. možda jednom isti scenario negde i ne uspe. Možda bi zato bilo dobro da vlade SAD i njihovih satelita iz Kvinte pokažu uzdržanost. Siguran sam da bi svaki miner i strelac nedostajao u državi u kojoj u miru njeni građani godišnje ubiju u proseku 20.000 nevinih civila.
Posted by Напредни клуб
Categories: Текстови и анализе