Čedomir Antić: Izveštaj Stejt departmenta
уторак, 7 јуна, 2022 у 8:44AM
Prošle sedmice objavljen je „Izveštaj Stejt departmenta o međunarodnim verskim slobodama za Crnu Goru“. Reč je o jednom pregledu događaja, prilika i preseka zakonodavstva država sveta. Naizgled neutralan, tobože utemeljen na činjenicama, bez zaključaka i smernica za delovanje SAD, ovaj izveštaj posredno govori o prioritetima, interesovanjima, a time i budućim ciljevima Vašingtona.
Prvo da primetimo nešto o dobrim stranama ovog izveštaja kad je reč o demokratiji, ljudskim pravima i ravnopravnosti srpskog naroda u Crnoj Gori. Uprkos tradicionalnoj nenaklonjenosti srpskom narodu – za koju pouzdano znamo da je prisutna i politički delatna – ovaj izveštaj je još uvek na tragu priroriteta i ciljeva koje su SAD još 2018. preuzele prema diktatorskom režimu Mila Đukanovića. Na osnovu ovogodišnjeg izveštaja, objavljenog u četvrtom mesecu Rusko-ukrajinskog rata, ne bi se reklo da je general Frenklin Ben Hodžis krajem 2019. izjavio da je Srpska pravoslavna crkva glavna pretnja ciljevima i težnjama SAD na Balkanu.
Pre svega, izveštaj za Crnu Goru dvostruko je opširniji nego onaj za Srbiju. Iz izveštaja jasno izlazi da je Srpska pravoslavna crkva, iako najbrojnija, svakako u najvećoj meri ugrožena verska zajednica u Crnoj Gori. Kao važno, pa se zato našlo i u „izvršnom sažetku“ teksta, uočeno je ponašanje predsednika Crne Gore, Mila Đukanovića, koji se zahvaljujući Dritanu Abazoviću i Vladimiru Jokoviću, vratio u izvršnu vlast kao manjinska podrška. Đukanović je, prilikom posete Slovačkoj, izjavio kako je devdesetih godina SPC dolazila sa vojskom i sa njom odlazila. Ostavimo na stranku satansku iskvarenost čevljanskog monstruma, koji je u uniformi sa šlemom i maskirnim lišćem na glavi pozirao na ratištu kao premijer jedne jugosovenske republike. Jasno je da predsednik jedne države danas, nakon što su SAD i Carigradska patrijaršija usred rata ujedinile dve raskolničke grupe u Ukrajini i time podstakle eksalaciju sukoba, pokušava da napravi paralelu sa prilikama države u ratu i podseti na ratove u kojima su Srbi ostali jedini prognanici. On želi da Crnu Goru upodobi ukrajinskom falsifikatu. Ostaje da se dozna na šta je tačno mislio: da li je to njegova vlada dovela vojsku i SPC u Crnu Goru devedesetih godina, ili je srpska vojska 1918. nekome nametnula crkvu Sv. Save, vladika Danila i Vasilija, Sv. Petra Cetinjskog i Petra Drugog Petrovića Njegoša. Da li je nastavak obračuna sa precima i one tupe deklaracije o ritualnom „poništenju“ idavno nevažećih odluka donesenih pre stotinu godina, jedan lepi pravi rat koji bi izazvali isti oni Đukanovićevi poslušnici koji su nakon pobede demokratske opozicije 2020. godine pisali grafite na džamiji?
Sa druge strane, za Stejt departmen u verske slobode spada i ponašanje čoveka koji nosi četničku zastavu kroz Pljevlja, usput se posvađa sa dve Muslimane/Bošnjakinje, pa ga policija uhapsi i pošalje na psihijatrijsko lečenje. Nema spomena o takvim napadima na pravoslavne. Bilo ih je više, a nije bilo ni malo sumnje u zdravstveno stanje počinilaca. Slično je sa insistiranjem na ravnopravnosti tzv. „Crnorske pravoslavne crkve“. Crkva bez monaha i crkvenih zgrada za njih treba da bude ravnopravna sa SPC. Napadi CPC na verike, sveštestvo i crkve SPC za Stejt department su „spor oko imovine“. Iz izveštaja saznajemo i da vlada Crne Gore daje CPC, koja je koliko se sećam još uvek registrovana kao udruženje građana, desetine hiljada evra i kao da im je krivo što ovom preduzeću država ne daju jednak iznos kao i crkvi koju poštuje celokupan pravoslavni narod Crne Gore.
Izgleda da je Milo Đukanović za SAD postao važan deo problema. On je simbol svega onog lošeg što su u svojoj nerazumnoj i nepotrebnoj borbi protiv srpskog naroda i „Rusije“ na Balkanu učinili. U uslovima nastavka globalnog rata, koji će na kraju dovesti do bakrota celokupne naše civilizacije i trijumfa jednog čitavog novog političkog kontinenata, SAD nisu spremne da priznaju bilo koju grešku ili da promene neki dugoročni koncept. Najviše što mogu je da pošalju nekog malenog Bokasu u penziju. Posle toga stvari će ponovo postati iste kao i ranije. Mlađi model ustaše će dobiti novih par decenija da vara i deli narod, a vizija prethodnika će se možda i ostvariti. Nametnuće nam nekog Krivokapića ili Jokovića za vođu, iskoristiće nekog pacijenta psihijatrije da izazovu rat, pa će onda proterati narod i crkvu tvrdeći da potiskuju vojsku. General Hodžis će možda, ako i njega prethodno ne zadesi nesreća penzije, dobiti još jednu zvezdicu i bonus na godišnju platu. Alternativa je da se uzmemo u pamet i konačno razumemo da smo mi Srbi jedan i nedeljiv narod, da ne možemo biti jednovremeno i Srbi i Montenegrini i da prava možemo dobiti samo ako prihvatimo hrvatsku i albansku politiku ostvarenja naših nacionalnih ciljeva. Samo tako ćemo nešto odbraniti i isključivo tako možemo da pobedimo. Svaki identitetski kompromis i prihvatanje raznih renegata za braću i saveznike, vode nas samo i isključivo u poraz, progon i nestanak.
Posted by Напредни клуб
Categories: Ставови, Текстови и анализе
Хвала за досадашње и будуће анализе актуелних националних, регионалних и глобалних питања и њихове последице за будућност грађана Србије и васцелог Српства у свету!