Druga „Bozicna“ pobuna

уторак, 7 септембра, 2021 у 10:27PM

           

            Blago Milu Đukanoviću!  Možda je sve propalo, ali Marks je bio u pravu. „Istorija se,“ – rekao je vanbračni otac raznih monstruma među kojima je kriminalni i lažni predsednik Crne Gore jedan od najmlađih – „uvek ponavlja, samo što se prvi put dogodi kao tragedija a drugi put kao farsa.“ Sada već davne 1919,  nakon što je velika većina naroda Crne Gore (a bilo je među izabranim poslanicima i desetak muslimana i katolika) rekla da je „sa Srbijom jedno“, pobunio se manji deo države. Neki su čak bili prevareni da iza svega ne stoji odbegli kralj Nikola. Pobunjenici su pokušali da osvoje Cetinje i ostali poraženi. U narednim decenijama propali su na svaki način. Ta priča je završena sa molećivim, kukavičkim usklikom „Nemojte braćo!“, Sekule Drljevića. Nekadašnji veliki Srbin, odgojen kasnije u crnogorskog ustašu, pao je u Judenburgu, gradu čije ime zvuči kao njegovo prokletstvo. Bio je Juda koji je izdao svoje sunarodnike i dao da veliki broj njih bude poklan u Jasenovcu. Barjak crnogorskog fašizma preuzeli su posle toga komunistički aparačici. Ideje su, međutim, preživele i zahvaljujući SAD, Britaniji, Nemačkoj i NATO-u, uspešno su presađene u DPS – partiju koja je više mafijaška kamora nego politička organizacija. Ta partija je uspevala da opstane na vlasti izdajući građane, državu i istoriju, ali i zato što su Srbi bili razjedinjeni, a Srbija napadnuta od najvećih sila u istoriji.

            To vreme je prošlo.

            Ako je Prva Božična pobuna označila trijumf jedinstva srpskog naroda, koji smo posle  žrtvovali jugoslovenskoj laži; ova danas je čista srpska pobeda.

            Ali, pođimo redom:

            1. Najveći gubitnik je Milo Đukanović.

            Sakrio se iza fantomskog pokreta „Komite“, kao Hitler iza Vervulfa (Werwolf). Sa istim uspehom. Od prošle sedmice svi smeštaji su puni na Cetinju, pa ipak, u času kada ih je sinoć bilo najviše, komita oba pola okupilo se u prestonici Crne Gore svega 2.379. Samo u gradu Cetinju registrovano je istovremeno više od 15.000 stanovnika. Budući da je veliki broj došao sa strane, čak i u ovom uporištu Đukanovićevog režima bilo je u stvari vrlo malo demonstranata. To je sve bedno, posebno kad se setimo kako je Đukanović pre petnaest godina priznao da je samo u tom jednom mandatu, „na potpis“, zaposlio oko 2.000 građana Crne Gore.  Upravo zbog slabog odziva okupljeni su u nekoliko navrata još u subotu i napali policiju i počeli, pre vremena, da grade barikade. Trebali su im pažnja medija i radikalizacija. Da nije bilo kako su očekivali videlo se po izrazu lica crnogorskog poglavnika po dolasku u prestonicu. Ja poznajem nekoliko ljudi koji imaju probleme sa hemoroidima: Đukanović je sve vreme dok su mu okupljene siledžije klicale, izgledao mnogo gore nego ovi moji jadni poznanici, od kojih neki nisu sposobni  da se nameste nikako drugačije, osim da neprekidno stoje ili leže potrbuške. Da nije bilo loše po njega,  Đukanović bi svakako nastavio da i dalje loži okupljenu umnu i moralnu sirotinju iz sigurnosti Podgorice. Ne bi se Duško Marković  sa Cetinja predstavljao kao „pravi premijer“, a ne bi ni Filip Vujabović – falsifikator iz 2013. potegao da se i on solidariše sa onima koji gađaju policiju kamenjem. Koliki je zaista bio očaj, pokazuje napad razjarenih crnogorskih segregacionista na novinare N1 – inače poznate po čitavim kampanja protiv srpskog naroda i njegove ravnopravnosti. Napadnut je i poslanik iz Narodne skuštine Republike Srpske čuven po kritikama na račun Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Konačno, nakon što je postalo jasno da policija nezavisne Crne Gore, članice NATO-a, nije sposobna da omogući slobodu veroispovesti ni slobodu kretanja na širem području cele jedne opštine, patrijarh srpski i mitropolit crnogorsko-primorski pristali su da dođu na Cetinje helikopterom. Tako je čitav koncept Mila Đukanovića propao. Mitropolit je uveden u tron. Svetosavska himna i pesme o Kosovu prolomile su se Cetinjem. Tako su u nekadašnjem  bastionu Srpstva, koji su u 20. veku obezljudili nacizam, fašizam, frankovluk, komunizam, natoizam i sifilis – ovaj poslednji verovatno ponajviše – pobedili ljudskost i vera predaka.

            Đukanović sada može samo da se ljuti i da kao pravi mangaš optužuje svoje žrtve za kukavičluk. Hteo je stranu intervenciju – dobio je poziv svim stranama na smirivanje. Pokušavao je da izazove građanski rat, dobio je ponižavajuće scene u kojima se policija brani od,  čak i za jednu opštinu nedovoljno brojne, gomile budala. On govori o junaštvu?!  Pobegulja koja se 30. avgusta krila iza poslanice DPS-a!? Bednik koji je 1999.  izdao svoju zemlju u vreme kada su Amerikanci na Murinu ubijali decu, krijući se se pod plaćenom zaštitom CIA i Mosada. Čevljanski blavur koji se šepurio na Dubrovačkom ratištu u uniformi – a sada vređa poginule i obogaljene ratnike. Kome se obraća crnogorski Norijega? Mitropolitu Joanikiju Drugom koji je stajao uz svoju veru i SPC uprkos kuršumima snajperista? Možda mitropolitu Arseniju koga je komunistički režim osudio na 11 godina zatvora a Blažo Jovanović izjavio da Crnu Goru neće moći ni da preleti avionom? Mitropolitu Joanikiju Prvom koji je bio uz svoj narod i koga su crnogorski komunistički ljudožderi iskasapili?! 

            Naša je crkva hrabrost i svetost dokazala hiljadu puta i opet će – dok srpsko ime bude postojalo. Đukanovića će se stideti unuci, a praunuci će ga zaboraviti.

            Samo, čudim se Đukanoviću. Koliki god da je očaj i koliko god kokain mogao da izmeni svest. Da li on zaista misli da bi preživeo ranjavanje ili smrt srpskog patrijarha ili mitropolita. Našli bi ga makar se sakrio i u Sinelou. Mogao bi i on da urla „Nemojte braćo !“, ali bi i tada bilo uzalud.

  1. Običan gubitnik je Zdravko Krivokapić.

            On je to inače u životu, pa tako nastavlja i u politici sa kojom ima isti onaj odnos koji mutav čovek ima sa telefonom. Pred nepokolebljivom voljom i nespornim pravom mitropolita Joanikija Drugog i Srpske pravoslavne crkve, nije smeo da se solidariše sa Đukanovićem i stranim ambasadama. Pokazao se gorim od onog južnjačkog guverenera u SAD koji početkom šezesetih nije hteo ili smeo da dozvoli studentima afro-amerikancima da se uđu u zgrade segregacionističkih, provincijalnih univerziteta. Na kraju je nekako izburgijao da jedan student ipak uđe u učionicu. Juče i danas je u Crnoj Gori bilo istio tako. Na delu je jedan mali, debeli, guzati čova u deset brojeva većim političkim cipelama, mali saradnik velike sile, saputnik koji vas pokrade ako mu u napred ne uzmete novac za voznu kartu. Ovo nije bila njegova pirova pobeda, već iglena uš kroz koju je nekako prošao, ipak pokazujući tako svoju raskošnu nesposobnost.

  1. Pobednici

            Pobedik je Srpska pravoslavna crkva. Pokazala se kao miroljubiva  – mogla je da povede litiju na Cetinje. Napale bi nas ustaše, ali bi onda usledio protivnapad, posle koga bi Đukanović koristio helikopter. Za bekstvo naravno, isto kao i njegov intelektualni blizanac Naser Orić. SPC se pokazala kao jedina istinska crkva pravoslavnih u Crnoj Gori. Dokazala je da je ona snaga koju su decenije NATO agresije samo ojačale.

            Pobednici su i Demokratski front i posebno Nova srpska demokratija. Bili su miroljubivi, predlagali čak da ustoličenje bude izvršeno u Podgorici. Pomrsili su planove svima od Mila Đukanovića do Sonje Biserko. Oni su politička organizacija koja je artikulisala volju vernika SPC u Crnoj Gori. Sada će oni morati i da pritisnu koalicione partnere.  Nesposobnog Krivokapića valja smeniti. Đukanovića treba konačno poslati u zatvor ne samo kao diktatora, ubicu, mafijaša, ratnog zločinca, lopova i izdajnika, već i kao kršitelja ljudskih prava i organizatora neprijavljenih nasilnih demonstracija čiji je cilj bio rušenje države Crne Gore.

            Mi u Srbiji moraćemo da privedemo pravdi ono što se nekad zvalo Nenad Čanak. Taj nekadašnji „Pinkov“ Sinatra, danas propali političar, otišao je u drugu državu da pomogne kršenje ljudskih prava građana. Ne znam da li mu Vučić plaća da gadi opoziciju, ali vreme je da izađe iz vlasti u Novom Sadu, pa da vidimo koliko mu se imanje povećalo od 2000. do danas i zašto? Dok se to ne desi, treba da odgovara zato što je u drugoj državi pomogao kriminalcima koji su napali na ljudska prava građana.    

Posted by
Categories: Текстови и анализе

Још увек нема коментара. Будите први који ће оставити!
Оставите коментар