Реципроцитет

Мене је протеклих дана задивио народ са којим живим – грађани Републике Србије. У време највеће економске кризе, у часу када политичку елиту чине скоро све сами екстремисти (европски и радикалски, без разлике), у данима када нас велики пријатељи из Брисела и Вашингтона кажњавају зато што се не радујемо насиљу Приштине и увредама Загреба, онда када поједини страни чиновници предвиђају потпуни распаднаше државе… Коначно, у општем мртвилу клептократских политичара што славе нови аранжман са ММФ-ом који ће им омогућити још једна мандат експлоатације власти – наш народ је као један стао у одбрану угрожених права сународника у Црној Гори. Мене је протеклих дана задивио народ са којим живим – грађани Републике Србије. У време највеће економске кризе, у часу када политичку елиту чине скоро све сами екстремисти (европски и радикалски, без разлике), у данима када нас велики пријатељи из Брисела и Вашингтона кажњавају зато што се не радујемо насиљу Приштине и увредама Загреба, онда када поједини страни чиновници предвиђају потпуни распаднаше државе… Коначно, у општем мртвилу клептократских политичара што славе нови аранжман са ММФ-ом који ће им омогућити још једна мандат експлоатације власти – наш народ је као један стао у одбрану угрожених права сународника у Црној Гори. Српски народ у Црној Гори се налази близу велике и важне правде. Одбраниће свој језик. Познајући црногорски режим уверен сам да ће на послетку овај успех, тријумф европских вредности и народне слободе, бити у мањој или већој мери ограничен или поништен. Ипак, највеће победе једне нације нису политичка надигравања и режимске смицалице. Јадна нација која се крије иза једне изанђале и престареле политичке олигархије уверене да је рационалан избор силника који ће их штити тајна вечне власти, не може се надати добру уколико га заснива на ускраћеним правима других. Мене је протеклих дана задивио народ са којим живим – грађани Републике Србије. У време највеће економске кризе, у часу када политичку елиту чине скоро све сами екстремисти (европски и радикалски, без разлике), у данима када нас велики пријатељи из Брисела и Вашингтона кажњавају зато што се не радујемо насиљу Приштине и увредама Загреба, онда када поједини страни чиновници предвиђају потпуни распаднаше државе… Коначно, у општем мртвилу клептократских политичара што славе нови аранжман са ММФ-ом који ће им омогућити још једна мандат експлоатације власти – наш народ је као један стао у одбрану угрожених права сународника у Црној Гори. Неки ће можда рећи да је то последица безнађа. Верујем, са много разлога, да није о томе реч. Људи су најзад све разумели. Нема више југословенских фатаморгана ни европских химера. Јасно је где смо и шта смо на Косову и Метохији, схватио је то чак и Ивица Дачић… Чинило се да ће нација која је у прошлом веку два пута стварала и четири пута обнављала своју државу, данас, после свега ставити бољи живот изнад слободе и части, али у стварности то није тако. Урлање разних мрзитеља, развлашћених комунистичких властодржаца, евро-бирократа, свих који су имали користи волећи или мрзећи Слободана Милошевића, заслепљених модернизаторских фанатика и разних интелектуалних најамника страних влада, није никога заглушило. Окрените новине, посетите сајтове, обиђите српске тргове… никада у протеклих двадесет година нисмо били јединственији. У питању су, као и код других срећнијих народа, само приоритети. Јасно је: приоритет више нису ни социјализам, ни европејство – првенство има наша политика према региону. Хајде да јасно и заувек завршимо са националним утопистима и екстремистима. Промена граница нема (осим можда кад је реч о Косову и Метохији). Већа Србија ће нам у догледно време бити мање потребна него могућа. Јасно је да је велики национализам код нас само покриће за политчаре и грађане који нису задовољни поделом народног богатства. Европска перспектива треба да нас занима само у мери у којој можемо да учврстимо нашу државу, обогатимо и просветимо наш народ, заштитимо српски народ на Балкану. Све друго је тек богатство за неколицину и пропаст за већину. Прошлог петка председник Тадић био је домаћин председницима држава региона. Још једна представа која може да завара само неког добро утовљеног европског бирократу. Тадић је скакутао пред новинарима, а они су га, запојени невероватном и ненаданом мудрошћу, питали зашто се није пољубио са хрватским председником Ивом Јосиповићем и да ли би се љубио са Јадранком Косор. Срећом приметили су да је Бакриа Изетбеговића пољубио три (3) пута. Дебатовало се и зашто се љути због поздрава хрватских званичника првстепено осуђеним хрватским генералима, када министри српске владе још увек воле Милошевића. Осим што се није сетио ситнице да Милошевић није био осуђен, а Готовина и Маркач јесу, Тадић је пружао бледе и бесмислене одговоре. Бранио је културну баштину Срба, а албански председник је тражио да и Република Косово дође на сличан сатанак. Ко о клин ко о плочу. Вујановића нико није ништа питао за српски језик (доста је било приликом једне од ранијих Тадићевих посета Подгорици, када такође није било користи). Коначно је донесена једна празна декларација којом су уметници позвани да сарађују ! Изванредно ! Наша регионална политика може бити бесмислена и неуспешна, штета ће бити углавном наша. Може бити екстремиситичка, штета ће бити свачија, а пре свега наша. Коначно, она може бити разумна и храбра – заснована на реципроцитету – тада ће бити исправна и праведна. Није Србија ускратила права словеначкој и хрватској мањини у Србији. Не славе српски министри осуђене ратне злочинце, а држава њихове „победе“. Не гуши Србија право на језик и писмо. Србија се, према писању лоноднског „Гардијана“ суочила са прошлошћу брже и боље чак и од послератна Немачка. Како нам је одговорено? Санитарним кордоном око Србије какав није постојао ни у време постојања Аустроугарске. Прогоном Срба на Косову и Метохији, кршењем принципа о неповредивости граница, преданим радом на распарчавању онога што је од Србије остало, гушењем Републике Српске, обесправљивањем Срба у Црној Гори, подршком најмрачиним привредним олигарсима у историји српског народа… Наравно да се на све то не одговара брзоплето, непромишљено или силом. Посебно када је пораз ту, на прагу, и само му је потребно оправдање. Не одговара са ни пузањем и понижавањем. Србија треба да се реформише и економски ојача. Штедња, рушење монопола, нова пореска политика, сламање олигарха и бирократије, остваривање суфицита буџета и спољнотрговинске размене, нова демогрфска политика и радикално раздуживање земље – то су темељи једне и једине могуће политике – политике реципроцитета. Помирење не може бити засновано на одмазди и националистичком тријумфу једних. Ми смо једна, јединствена и недељива нација па макар живели не у девет, већ деведесет држава. Ту чињеницу морамо хтети и умети да увек спремно и докажемо.

Posted by
Categories: Текстови и анализе

19 Коментарa на "Реципроцитет" Оставите коментар
M. Cernisevski
30. новембра 1999. at 01:00

@autor: "Промена граница нема (осим можда кад је реч о Косову и Метохији)." – G. Anticu, Na temu promene granica, i zasto je ona smrtonosna zamka za Srbiju, odgovorio sam u komentaru na Vas tekst u "Politici". Ne znam da li ste videli, pa da se ne bih ponavljao, evo linka: http://www.politika.rs/index.php?lid=sr&show=pogl… ews&int_itemID=189672 – Dalje kazete : "Evropska perspektiva treba da nas zanima samo u meri u kojoj možemo da učvrstimo našu državu, obogatimo i prosvetimo naš narod, zaštitimo srpski narod na Balkanu." Kako nam je drzava ucvrscena od kada se igramo Evrope – to vidimo. Kako je narod obogacen i zasticen – da se i ne govori. Tu ustvari preostaje jedan i samo jedan stav, koji, ma koliko pre koju godinu zvucao autisticno i jereticki – jedini ima smisla. Vrlo je jednostavan : NE u Evropsku Uniju ! Jos niste dosli dotle, tacnije ne usudjujete se da priznate. Ali doci cete. I to zbog toga sto Vam nista drugo nece preostati.

Jovo Miladinovi&#263
30. новембра 1999. at 01:00

Samo ekonomsko jaka Srbija može da se nosi sa svim problemima.. Postavlja se pitanje kada ćemo ekonomski ojačati kada birokratija koči sve… npr. ukoliko privatnik hoće da u nazivu svoje firme stavi ime "Beograd" mora da plati oko 3 000 eura. Što je mnogo mnogo je!!

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Promene granica ocigledno ima. Da nije tako, UN ne bi tolerisale stvaranje albanske drzave na Kosovu i Metohiji. I vecina Srba je nespremna da stane iza politike reintegracije KiM. Dokazi? Recimo: proslava posle poraza – juna 1999; cinjenica da je Milosevicev rezim oboren tek kad je ekonomsko stanje postalo neizdrzivo, a "asfalt za demokratiju" i "mazut za demokratiju" raskravili srpske "sofra patriote"; nespremnost da 2006. ukljucimo Albance u biracki spisak za referendum; volja gradjana izrazena 2008. godine… sve su to neoborivi dokazi. Mozemo mi da se pravimo da nam nije nista, ovakva politika drzavne nedovrsenosti, stalne krize, ponizenja, korupcije sopstvenog naroda na KiM i konacno velikog troska koji nema ekonomsku opravdanost a ne pomaze srpskom narodu u pokrajini, dovesce nasu drzavu i narod do propasti. Nije izbor izmedju podele i suvereniteta, nego izmedju sigurnog gubitka i podele. Sto se tice EU: da smo ekonomski nezavisni imali bi smo izbor, ovako nemamo. Ekonomsku nezavisnost izgubili smo zahvaljujuci slabosti narodne vecine. Bilo bi divno kada bi za to bili krivi neka vlada, Milosevicev rezim ili medjunarodna zavera. Kazem da bi bilo divno zato sto bi u tom slucaju bilo lakse lecivo.

Željko Daki&#26
30. новембра 1999. at 01:00

Poštovani Gospodine Antiću, vrlo rado čitam Vaše tekstove i svaki put se oduševim kako na precizan način objašnjavate suštinu. Kao uostalom i u ovom zadnjem članku. Koristim priliku da Vas ovim putem zamolim za odgovor-da li, po Vašoj proceni, ima nade za ovaj naš začarani krug u kome se nalazimo već pune 2 decenije? Namerno neću da kažem i više od 2 decenije! Sve najbolje u daljem radu i srdačan poudrav. Željko Dakić-Ruma

M. Cernisevski (1)
30. новембра 1999. at 01:00

G. Anticu, Mislim da ste prilicno ophrvani protivrecnostima. Kada kazete da u pogledu EU nemamo izbor, Vi ustvari kazete da je samo gubitak Kosova jedini moguci ishod(ne zaboravite da nema podele, sve i da to hocemo). Ja Vas pitam : da li bi se Srbija ugasila ako bi se nekim slucajem (sa nezanemarljivom verovatnocom!) EU raspala ? Naravno da ne bismo propali, nego bismo hteli-ne-hteli morali traziti alternativu. I naravo da bismo je nasli! Zasto onda tim putem ne bismo krenuli odmah ? Zar nismo u stanju da podnesemo tu zrtvu za svoj narod tamo, i za buducnost svoje otadzbine ? Dalje, u toj opciji (odustajanja od EU) gubitak Kosova nije neminovan! Evo Vam i dokaza: ako je vec sve izgubljeno, ako mi vise tamo ne posedujemo suverenitet, kako je onda moguce da se od nas trazi da se odreknemo necega sto ne posedujemo ? Kako im mozemo dati nesto sto nemamo ? Vec sama cinjenica da nam se to trazi je najbolji dokaz da je sve u nasim rukama. Pri tome se kao razlog insistiranja poteze argument koji kaze da EU vise ne zeli neresene probleme poput Kipra . Taj argument bi jos i mogao da drzi vodu da se sada nalazimo pred samim ulaskom u EU. Mi smo od ulaska medjutim toliko daleko da niko ziv ne moze da kaze da ce se on ikada desiti (mada, drzite me za rec, nece nikada), a vidite oni se pozivaju na nerasciscene odnose kao da nas upravo primaju. Drugim recima, hoce Kosovo odmah, i to NIZASTA, u ovo prici srpski dobitak jednostavno _nije _predvidjen, ne zaboravite to!

M. Cernisevski (2)
30. новембра 1999. at 01:00

(nastavak) Da zakljucim, odustajanje od EU ne samo da ne znaci guvitak Kosova, nego sasvim suprotno – ono nam garantuje ocuvanje Kosova, samo ukoliko smo spremni da se za njega borimo. Ali sada se desava nesto opasno, i sa nesagledivim posledicama koje ce biti nemoguce ispraviti. Srbija je upravo u procesu priznavanja Kosova. Cudna je medjutim i tesko objasnjiva cinjenica da se taj proces nastavlja i posle svega sto je Merkelova izjavila. Svako pri zdravoj pameti posle Angele ne bi vise u pregovorima proveo ni sekunde. Ipak, oni se, sasvim suprotno svakoj logici nastavljaju, kao da vlast svesno sece granu na kojoj sedi. Cudno, zar ne ? To me navodi na zakljucak da Kosovo ustvari odlazi ne za kandidaturu (jer od nje nema nista), nego za nesto sasvim drugo. Mozete li ovo nekako da prokomentarisete ? P.S. i ako je moguce, ubrzajte malo moderaciju komentara. Pozdrav.

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Ne zelim da polemisem stavovima za koje mislite da su moji. Srbija trenutno zivi u ekonomskoj zavisnosti od EU i SAD. Ako ne bude vise EU, bicemo zavisni od njenih bogatih bivsih clanica. Srbija je sama sebe dovela u ekonomsku zavisnost iz mnogo razloga, samo deo njih stoji u vezi za ratovima, sankcijama i lopovskim vlastima. I kada bi nam pruzili mogucnost da reintegrisemo Kosovo i Metohiju mi to ne bismo ucinili zato sto je vecina naseg naroda samo na recima privrzena Kosovu i kosovskim tradicijamami nemamo ni demografskih, ni ekonomskih ni politickih snaga za tako nesto. Sve i kada bi Albanci zeleli da sa nama zive u jednoj drzavi to bi bila nova Makedonija, a mozda i gore. Mislim da je u interesu nase drzave i naroda da podelimo Kosovo i Metohiju i tako zatvorimo mogucnost daljeg rusenja drzave. Tako sam mislio 1990, 1998, 2004, tako mislim i danas. Za razliku od KiM AP Vojvodina, i Novi Pazar su integrisani u Srbiju i nas je narod tamo uglavnom u vecini (u oblasti Novog Pazara makar na vecini teritorije). Priznanje nezavisnosti KiM, bez kompromisa u kome Srbija ne bi izgubila sve, nije dopustivo zato sto je duboko nepravedno. Trazeci podelu i kompromis ja branim Srbiju, a ne "evropske integracije" i interese EU. Samo tako mozemo da se posvetimo pravim prioritetima naseg politickog i ekonomskog opstanka.

M. Cernisevski
30. новембра 1999. at 01:00

Kada sam rekao : "Ipak, oni (pregovori) se, sasvim suprotno svakoj logici nastavljaju, kao da vlast svesno sece granu na kojoj sedi." – tada uopste nisam mislio da su to Vasi stavovi, nego me je ZAISTA zanimao Vas komentar zbog cega se to suprotno svakoj logici desava. Jer je po meni sve to zaista cudno. Ali u redu, nije vazno ako zbog necega ne zelite.

Ма&#1088
30. новембра 1999. at 01:00

@"Za razliku od KiM AP Vojvodina, i Novi Pazar su integrisani u Srbiju i nas je narod tamo uglavnom u vecini" То што је наш народ тамо у већини не значи много, ако се узме у обзир пример Црне Горе.

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Crna Gora nikada nije bila integrisana kao sastavni deo Srbije.

Miljan Premovic
30. новембра 1999. at 01:00

Samo bih dodao: Crna Gora kakvu danas poznajemo je nastala u SFRJ kao jedna federalna jedinica. Drevna Crna Gora je ukinula svoju državnost i ušla u sastav Srbije 1918. godine, odnosno K SHS (Zetska banovina). Crna Gora je nezavisna od 2006. i ona nema nikakvih paralala sa Crnom Gorom pre 1918. osim što nosi njeno ime. Naš narod u Crnoj Gori nije većinski, već manjinski, a ni jezik nije većinski.

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Uvazeni gospodine Dakicu, Hvala Vam. Cesto se pitam da li ima nade. Cini mi se da je to pitanje tako slozeno da je nemoguce dati odredjen i dugorocan odgovor. Mislim, a mozda u stvari verujem, da postoji sansa. Nevolja nase drzave i nacije sastoji se u tome sto postoji nekoliko uzroka naseg propadanja koji su medjusobno povezani i isprepleteni. Cesto otklanjajuci jedan od njih produbljujemo drugi. Mislim da najvazniji uzrok krize predstavlja neintegrisanost srpskog naroda. Beograd, AP Vojvodina, delovi juzne i jugo-zapadne Srbije nisu integrisani u funkcionalnu srpsku drzavu. Sto je jos gore

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

milioni gradjana, bez obzira na nacionalno poreklo, ne dozivljavaju Srbiju u punoj meri kao svoju drzavu. Od najintegrisanije balkanske nacije postali smo, zahvaljujuci ratovima, megalomaniji, ideologijama, seobama… najmanje integrisana. Nas identitet je ugrozen i taj nedostatak predstavlja koren najvecih izazova opstanku i razvoju drzave. Drugi problem su velika ocekivanja. Ne postoji dovoljno uspesna Srbija koja bi u svesti velikog broja gradjana bila bolja od bilo kakve velike Jugoslavije. Ne postoji uspesan kapitalizam koji bi bio bolji od nezaradjenog blagostanja u kom smo se nalazili sedamdesetih godina proslog veka. Na trecem mestu, tu su politicke i ekonomske elite koje su umesto

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

da uklone ove fenomene iste koristili radi ucvrscivanja svoje vlasti i uvecanja bogatstva. Dodajte, svemu tome, na cetvrtom mestu, velike teskoce koje imamo (Kosovo, Bosna, Hrvatska, Crna Gora). Kao i posledice ratova, sankcija, tranzicije, miliona evra ulozenih u razaranje nase drzave i nacije…

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Resenje teoretski postoji, ali zahteva odlucnu politiku. Moramo da promenimo pristup politickim i ekonomskim reformama. Suficit u budzetu, suficit u spoljnoj trgovini, zavrsetak privatizacije, razbijanje monopola i privatizacija javnih preduzeca, restrukturiranje penzionog fonda (treba da postane nezavisan od budzeta), ekonomska, a ne politicka regionalizacija, pronalazak tri stuba ekonomije (agrar- poljoprivredna industrija, saobracaj i, recimo, energetika)… Sve navedeno predstavlja temelj uspesne borbe. Zatim treba da sami i kompromisom zatvorimo kosovsku krizu – bolno i gorko – ali bez toga cemo nastaviti da krvarimo i propadamo. Treba unitarizovati ostatak Srbije, posvetiti se odbrani R. Srpske i statusu srpskog naroda u Crnoj Gori. Tek kad sve to dovrsimo, ili makar zaokruzimo, mozemo da se posvetimo sredisnjem pitanju: demografiji. Zapoceli smo sa politikom demografske obnove 2001., ali uprkos nekim pomacima nismo sa njom nastavili, zato godisnje gubimo po 35,000 stanovnika!

Cedomir Antic
30. новембра 1999. at 01:00

Mislim da smo blizu casu kada vise nece biti mogucnosti da zapocnemo uspesan proces reforme i obnove. Za ovo stanje nisu krive samo Velike sile i nedostojni politicari vec i stav narodne vecine. Narod je, naime, na razne nacine, ponekad i bez namere, upropascavan skoro devedeset godina.

Darth Vader
30. новембра 1999. at 01:00

Dok god je pod okriljem drzave penzioni fond nece biti odvojen od ostatka budzeta. Samo uvodjenje licnih, privatnih stednih racuna moze da dovede probleme penzija pod kontrolu. Problem sa odvajanjem fonda od ostatka budzeta ali nastavljanje drzavne kontrole nad fondom je u tome sto svaki suficit koji taj fond generise predstavlja neodoljivu priliku politicarima da taj suficit potrose na trenutne izdatke a fondu to plate drzavnim obveznicama. Nakon nekoliko decenija suficiti su potroseni i mora se oporezivati trenutna generacija da bi platila za taj potroseni novac. Isto se desilo u Americi pa sada imaju rupu od oko 7 biliona dolara u penzionom sistemu.

Darth Vader
30. новембра 1999. at 01:00

Bojim se da je taj cas davno prosao. Na politickoj sceni nema vece politicke stranke koja bi i petinu toga uradila. I najveca krivica za to je u samom narodu koji jos uvijek zivi u iluziji da su standard zivota i ekonomska politika iz Titove Jugoslavije bili odrzivi. Ko god bi javno rekao da se treba privatizovati penzioni fond, ili da treba prestati subvencionisati neekonomicne firme i grane ekonomije bio bi optuzen za dogmaticki neoliberalizam i dobio bi cijelih 0.5% glasova. Srbiju samo moze spasiti diktatura koja bi uvela ove reforme silom i silom ih sprovodila 20-30 godina. Od tog nema nista i rezultat ce biti dalje mrcvarenje u blatu nemoci i neimastine.

Darth Vader
30. новембра 1999. at 01:00

Mislim da opis americkog drustva od strane Willa Wilkinsona dobro odlsikava i srpsko. Da ga parafraziram, Srbija je debela izjelica na skuteru koja, kad njena sve veca tezina upropasti i najcvrsci skuter, ljutito mase sakom kao dijete, trazeci oslobodjenje od zakona fizike. Srbi zahtijevaju kinesku stopu rasta uz zapadni standard i kolicinu potrosnje. Rezultat je ni rast ni visi standard, jer taj visi standard zahtijeva dug period stednje i rada.

Оставите коментар